EKRANI I LJETNI PRAZNICI. MENI JE MAMA…

Ljetni su praznici. Većina učenika kroz jutro ima manja zaduženja dok čekaju povratak roditelja s posla. Ostatak vremena vole provoditi na igricama. Bude to na play stationu, računalu, mobitelu….uglavnom sve ekrani. Opet ekrani.
A vrijeme tako brzo prolazi. “Pet sati daje osjećaj da je prošlo tek pola sata.”

Ispričana kratka priča je loš primjer korištenja ekrana. Jako loš. Ali istinit. Pričaju tako učenici u rujnu, povratkom na nastavu.

“Meni je moja mama sakrila kabel od play stationa. Ali…
…ja sam kupio novi da ona ne zna i imam ga skrivenog. Kad ona otiđe na posao, ja igram.”
…ja sam posudio od prijatelja drugi. Kad ona otiđe na posao, ja igram.”

“Meni je mama uzela playstation i nosi ga sa sobom na posao da ne mogu cijelo jutro igrati. Ali…
…ne zna da tu igricu mogu igrati i na mobitelu.”
…ja odem kod prijatelja i tamo igramo zajedno (pozive sam preusmjerio!).”

“Meni je mama na mobitel instalirala FamilyLink aplikaciju da mi može nadzirati vrijeme i što radim. Ali…
…ne zna da sam ja saznao njenu šifru i da si sam produžujem vrijeme koliko hoću i radim što hoću.”

Htjela sam pisati o nekoj drugoj temi…ali su me misli odvele na ovaj put. Tako je danas. Sutra ću možda pisati onaj prvo zamišljeni tekst. Ne znam.
Sinoć sam vodila sličan razgovor s jednom mamom. O istoj temi. Tražila me savjet. Ne snalazi se u moru digitalne tehnologije i ekrana. I to je razumljivo. Tehnologija raste tolikom brzinom da je sve teže i teže pohvatati njene konce.
Usmjeriš se na jedno, a s druge strane se čuda događaju. Tko nije u ovome i ne zna – zbunjujuće je. Ono što nas zbunjuje – bojimo se. Od straha radije odgovaramo ne može nego može, jer ako kažemo može – isto trebamo i sami proučavati. A nemamo vremena, a to nas ne zanima….sto razloga, sto (ponekad i) izgovora. Ako ne provjerimo i nešto se dogodi – nikad si nećemo oprostiti. Ako im ne dopustimo – ?!
Sad kad sam se uvukla u ovo, pretražila sam i internetske tekstove na ovu temu. Naišla sam na zanimljiv članak jedne mame baš o ovoj temi. U njegovoj srži, osobno se slažem s napisanim, a da bi bilo jasnije s čim točno – podebljala sam bitne dijelove teksta. Prenosim ga u nastavku.

“Ovo vjerojatno nije mišljenje većine, ali, ipak ga iznosim…
Odgajamo djecu koja su po svome rođenju već digitalna – nikad nisu živjela u svijetu bez ekrana niti će živjeti. Dok definitivno ne vjerujem da jedna strategija s ekranima odgovara svima, vjerujem da postoji mirna koegzistencija roditelja, djece i njihovih mobitela, tableta i kompjutora.
Dosad još nisam ograničavala svoju 5-godišnjakinju u korištenju ekrana i ne vjerujem da ću to ikad učiniti. Mislim, možda će se nešto i promijeniti, ali evo moga objašnjenja zašto to ne činim.
Otkad djeca prvi put počnu koristiti tehnologiju na način na koji naša generacija nije, slušamo o tome koje su posljedice od previše vremena provedenog na ekranima: nesanica, problemi s vidom, loše ocjene u školi i – najgore što se može dogoditi u našem pretilo-fobičnom društvu – pretilost u djece.
I dok navode dokaze kako više vremena provedenog na ekranima može imati negativne posljedice po zdravlje, važno je zapamtiti kako nije dokazana uzročno-posljedična veza.
Također, navode se dokazi kako depresivni ljudi više vremena provode na svojim mobitelima. Može biti točno jer sam kroz život imala nekoliko depresivnih epizoda i tada sam više vremena bila orijentirana na svoj mobitel i TV.
Jedna je britanska studija pokazala kako vrijeme provedeno na ekranima ne mora nužno imati loše posljedice za djecu. Znanstvenici su iz toga istraživanja zaključili kako roditelji samo trebaju osigurati djeci dovoljno drugih sadržaja, dovoljno sna i kretanja te interakcije s drugom djecom izvan online svijeta. Moguće je sve to postaviti u ravnotežu.
Vrijednost ‘ekraniziranja’ 
Očito je koliko je tijekom prošle godine svima nama tehnologija i te kako koristila (korona period). Mogli smo ostati u kontaktu s prijateljima, obitelji, obavljati posao kod kuće, djeca su se mogla školovati, mogli smo trenirati.
Digitalizacija i tehnologija će ostati, sviđalo se to nama ili ne. I dopuštajući svojoj djeci da istražuju tehnologiju i uče, ne samo što im dajemo alat koji već mogu koristiti nego ih pripremamo za budućnost. Naša djeca nikad neće morati nadoknaditi tehnološku prazninu, koju smo mi morali nadoknaditi kako bismo morali ostati ukorak s vremenom i novim profesijama.
Umjesto da kontroliram koliko vremena moje dijete provodi na internetu, fokusiram se na kontrolu sadržaja koji gleda.
Restrikcije = opsesija 
Kao roditelj, naučila sam da svaki put kad stavim zabranu na bilo što, to još više potakne djetetovu želju. Stavljajući ograničenja na dječji mobitel ili tablet ili kompjutor, samo ekranima pridajemo veći značaj nego što ga uistinu imaju, a dijete se osjeća loše dok ga koristi u dopuštenom vremenu.
Ako nema čvrstu zabranu niti osjećaj krivnje dok koristi ekrane, dijete ga doživljava samo kao dio svakodnevice. I baš zato moja 5-godišnja kći provodi vrijeme na ekranima tek kad se umori nakon igre, pogleda crtić za kišnog vremena ili gleda nešto što je zanima.
Njezin interes za mobitel prođe za 20 do 25 minuta i ona potraži neki drugi oblik igre. Ona sama regulira vrijeme provedeno na mobitelu ili tabletu jer ne razmišlja o tome kao o nečemu što ja zabranjujem ili određujem.
I razmislite još ovome: kako odrasli koriste ekrane? Uključimo seriju kako bismo se opustili, dopisujemo se s obitelji i prijateljima, skrolamo po društvenim mrežama na kraju radnog dana, pročitamo vijesti, vremensku prognozu za sutradan…
Tako i naša djeca.
Također, neka su djeca su više orijentirana na boravak u zatvorenome, igre u zatvorenome nego za boravak vani i sportske aktivnosti. Nema rasprave o tome da su boravak na svježem zraku i u prirodi te vježbanje korisni.
Samo želim reći da ako vaše dijete želi ostati u kući na laptopu ili kompjutoru, ne treba od toga raditi dramu. Ohrabrite ih da se okušaju u novim igrama i ponudite im uravnotežen sadržaj.
Nemati granica, ne znači nemati pravila 
Preskačući borbu s djecom oko vremena provedenog online, nadam se da ću s njima izgraditi obostran odnos povjerenja ne samo kad je riječ o korištenju interneta. Možete imati pravila o vremenu provedenom na ekranima, recimo, mi smo uveli pravilo da nema mobitela za vrijeme zajedničkog druženja ili zajedničkog objeda. Možda ovo nije i za vas pravilo. Pronađite neko koje odgovara vašoj obitelji i karakteru vaše djece.”

Tekst: Sanja Matasić
https://roditelji.story.hr/Za-mame-i-tate/Stvaran-zivot/a15240/djeca-internet-koliko-vremena-na-mobitelu-online-zamke-za-djecu-foto.html

Ako se vratimo na početak mog teksta – ove dvije priče su jako vezane jedna uz drugu. Osobno smatram da nema ništa od zabrane. Djeca su najčešće uvijek korak ispred. Ma što god mi mislili o tome. Kada? Onda kad to strastveno žele, a ne mogu dobiti. Silno će se potruditi doći do cilja, a tada im svakakve ideje padaju na pamet (pa i one s početka priče).
Digitalno doba je doba naše djece. Htjeli mi to ili ne. Naše (moje) je bilo doba od radio kazeta i vhs-ova, poneke diskete, ali puno više laštika, crne kraljice, pa-pa, logora i sličnih igara. Većina današnje djece se rijetko vani igra. To skoro pa i ne postoji. Nas se nije moglo dozvati u kuću. Današnju djecu se ne može istjerati iz kuće. Ali – naše kuće se nisu zaključavale, današnje se zaključavaju. Drugo je doba, druge su vrijednosti, drugi su načini. Sviđalo nam se to ili ne. Ja isto potiho patim za onim vremenima jer mislim da su bila bolja u više dijelova, ali…

Nema ništa od zabrane. Djeci je dosadno. Kući su. Čekaju da roditelji dođu s posla. Ako i imaju neke obveze – oni to riješe za pola sata – sat – dva. Nemaju osigurano dovoljno drugih sadržaja.
“Dosadno im je? Neka se sami zabave. Tko je nas zabavljao?” – Sami smo se zabavljali. Ali mi smo mogli i išli vani na ulice s prijateljima. Ovi danas to ne rade. Malo i/ili rijetko. Kućanski poslovi su vrijednosti koje im treba usaditi od malena. Ali to nije zabava. To će odraditi. Nekad i iz zabave, ali nekad i zato što moraju. I to je u redu. Ali to nije zabava. To nisu prijatelji. To nije svijet izvan kuće, izvan online svijeta.

U redu je da djeca istražuju, koriste i uče tehnologiju. To je njihovo doba i njihova budućnost. Koristeći tehnologiju u pametne svrhe neće imati “rupe znanja” i dovoditi se u situaciju da sutra svojoj djeci brane isto jer strahuju od nepoznatog. Oni će voditi druge bitke, ali ove naše – današnje – neće. Umjesto da nam je fokus na zabranama i provedenoj količini na internetu – neka nam fokus bude na kontroli sadržaja kojeg pregledavaju, odnosno svrsi za koju ga pregledavaju. Uz njih, učimo i sami.
Kratko vrijeme za zabavu je čak i dopustivo, ali duže – ono od nekoliko sati je u najmanju ruku loše organizirano vrijeme. Nije li razumnije nekoliko sati potrošiti za istraživanje teme iz područja vlastitog interesa i učenje ili pisanje rada o istom? A kako tek tada brzo prolazi vrijeme…..e, to je već posebna priča.
Zadnji put se vraćam na početak priče… Ispričana kratka priča je loš primjer korištenja ekrana. Jako loš. Ali istinit. – kaže učiteljica koja iza sebe ima 20-ogodišnje iskustvo raznolikog rada s ekranima.

Ugodno ljeto i ugodni ljetni praznici svima.

Josipa Baljkas Klisović

NEKE DRUŠTVENE IGRE…

…